|
|
| < | siječanj, 2009 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
frustracije i zaključci.
promijenila sam blog. Auf nie wiedersehen <3
John.
Johnny.
John Fisher.
moja ljubav,
moje prokletskvo.
njegova sotonistička sranja dok ja slušam Kate Nash.
usprkos tome što nisam nevina niti na bilo koji način čista, jebena sam Sanda Dee.
pogledi grubih djevojčura u crnom koje u meni vide "drugu ženu".
nakon mračnog ljeta provedenog uništavanjem svega što sam do tada sagradila, sva strgana, u potrazi za naručjem koje će mi odvratiti pozornost i obrisati suze,
opet prilazim nekim klincima koji su dovoljno pametni da skuže da se samnom ne valja petljati. "pičke", po naški.
i onda dođe On.
dođe sav u crnom, sa svojim seksističkim forama i izvijenim osmjesima.
odbija nositi naočale iako ima dioptriju plus 3. baš i ne pašu na marte. nema veze što je upisao u gimnaziju, ionako u toj školi imaju označeno mjesto gdje se smije pušiti.
i osim mirisa alkohola i cigareta
miriši isto kao nekad.
božanski umirujuće.
prekrasan.
čist.
ima neku novu priču.
glasi otprilike ovako: "ubit ću boga u njemu, ti zaslužuješ više. kreten sam što sam ikad prekinuo s tobom, imam osjećaje prema tebi. dobro izgledaš, stoji ti kratka kosa. čuvat ću te, neće se nitko s tobom zajebavat dok sam ja živ. stalo mi je do tebe, volim te, hej, volim te."
moj vitez. snažan, muževan, cukren....
"ideš sa mnom za vikend van. ideš sa mojim društvom,neki novi ljudi. zabavit ćeš se i zaboraviti na sranja. ne moraš se bojati, dok god si sa mnom bit ćeš dobro."
o sreće, o divote, na što sam spala... čista patetika izvire iz mene, šačica sačuvane ljubavi što se rasplamti u divovsku vatru. smisao života.
NE OSTAVLJAJ ME!!!
molim te
ovisna sam
ubit će me
ne shvaćaš
neću preživjeti ako mi to još jednom napraviš.
ali
srce ne sluša.
sretno li je, sretno. poskače, pleše i krv mi se lije u lice. ruke mi drhte, željela bih plesati a ne umijem niti hodati.
...NADA...
jedino što je stalno, jedino što me drži na životu, jedino što nikad ne umire. nada koja me sjebe, nada koja me svaki put zakopa još dublje.
opet me
sjebala.
moja subota:
idem s njime. nije vitez. on je on, on je John i nitko više. što me samo još više podsjetilo koliko ga volim.
frendovi?
frendice.
mlitave ruke pri rukovanju, hladni izrazi lica kao odgovori na moje "drago mi je".
njegova ruka oko mog struka, probadajući pogledi.
otrovne riječi od grubih cura koje udaraju mog dragog. ja koja sam u svojoj traperice-starke-heartshapedpurse kombinaciji najšarenija od sviju prisutnih. on smatra da ne pripadam.
mene boli njegovo odsutstvo. stojim po strani, zujim.
na opatovini. pije, puši, ljubi me.
ne dam da me dira. nije da ne želim. samo ga se plašim.
odlazimo do Melina. kupuje još piva.
ignorira me. sjeda na pod i razgovara s nelijepom curom koja želi furati s njim. kasnije razgovara i sa svima ostalima, samo ne sa mnom. gleda me poznatim pogledom kojim pita:
-"što?"
ŠTO?!
kao da nikad nije rekao sve ono pred dva dana...
"moji te frendovi mrze", šapne.
napije se ko stoka. leži po podu sa svojom ekipom. ja odem na 10 minuta. ni ne primjeti da me nema. vratim se, stojim iza njega. okreće se nakon dosta vremena i vrludajućim glasom kaže: "odkud si se ti sad stvorila?!"
jedva ustane, a ja tiho stojim suzdržavajući se od plakanja. gleda me. -"kaj? kaj?"
ja šutim.
i onda to kaže.
-"frendovi"
molim?
-"najpametnije je da budemo samo frendovi..." ruka mi poleti.
u godinu dana, koliko traje naša agonija, prvi sam mu put zaljepila šamar. i to glasan. dlan mi je bio brži od uma. okrenem se na peti, on me pijano gurne, ja se okrenem i manjkavo ga šutnem dok sjeda. bježim odatle, dok viču za mnom "emačica!"
pokušavam hodati Tkalčom, a srce kao da će mi eksplodirati. previše je, pritisak je, boli... dođe mi da vrisnem među morem ljudi, grcam u suzama. ne mogu hodati, ne mogu disati. ne mogu više ni koraka dalje, osjećam se toliko blizu smrti, kao da pokušavam odšetati od svog života, kao da je moje srce, dio mene, nešto izvan mog tijela a ja se razvlačim preko ulice i kidam spone koje nas spajaju.
bol je nepodnošljiva.
zovem ga. hvala dragom Bogu, javio mi se. plačno ga molim da se nađemo, da raspravimo. pristaje.
spotićući se o vlastite noge nekako uspijeva doći do Opatovine. sjedimo na klupici dok skupina razularenih srednjoškolki pet metara od nas krešti pjesmu "ti si moja ruža". on vjerojatno ni ne čuje, vrti mu se. gleda me... govori kako će, bude li bio sa mnom, izgubiti frendove. ignorira moje pitanje kakvi su mu to frendovi i ponavljanje rečenice "sve se to može riješiti". gleda me i okreće glavom, podriguje od mučnine. neka cura prolazi pokraj nas i veli- "kako ste vi zaljubljeni, to je baš slatko". on promrmlja: -"da, baš super, volio bih da se nisam rodio". prolaze još neke njegove poznanice i on sav ozaren. poznanica ustvrđuje da je pijan, a neka nepoznata treba mu kaže da je zgodan. on leluja na nogama. kad odu, ide povraćati u grmlje.
vraća se "osvježen", s bljuvotinom po rukavu. sjeda pokraj mene koja sam potpuno odustala od zadržavanja suza, te nemoguće misije.
sjedi i gleda, gleda, gleda.
napokon izlane:
-"a jebeš frendove!"
bacam mu se u zagrljaj, ljubim ga u usta, u lice. "volim te, volim te"
jadna.
glupa.
samo da budem s njime. pod bilo koju cijenu. samo da bude blizu mene, da ga dotaknem, da ga poljubim.
kaže da moram doma, rastanemo se.
......................
sljedeći mi dan javlja da ipak ništa od toga, da je prohodao s onom curom, da je gotovo.
i upotrijebio je taj izraz:
ZAUVIJEk.
meni da puknem, da se slomim potpuno.
"rekao sam sve što imam za reći. mi smo pre različiti, moji te ne podnose. ne zanimaš me. ona i ja se puno bolje kužimo, nije sve u izgledu. i ne, ne volim te. zbogom, ana."
opet.
opet mi je to učinio.
njemu se nakupilo previše da ostane sa mnom.
meni se nakupilo previše da ga ne bih voljela cijelim svojim bićem.
ridala sam satima, tugujem danima.
ne znam hoću li ikada prestati.
ili ću se zauvijek veseliti Prazno.
Prazno.
bez njega.
bez gada.
bez sadista.
bez moje ljubavi- Ivana Ribića.
"fakfakfakfakdumdumdum"
u prvih se par sekundi nisam snašla. no tada se "slika" izoštrila.
suze su se umirile na obrazima, disanje mi se usporilo. zurim preda se kao da se film zaista može vidjeti predamnom, zvučne slike su tako snažne. toliko je lako čuti uz tišinu nastalu uslijed mog prestanka disanja.
vikanje iz petnih žila. urlici: fuck, fuck, fuck, fuck.....popraćeni udarcima u nešto što je snažno odjekivalo, no junački se opiralo naletima mržnje.
-prestani!- to je njegova sestra. još uvijek ne mogu vjerovati da je vodio ovaj razgovor s njom u istoj sobi.
vrata se otvaraju, u sobu ulijeće njegov otac s riječima:-što se događa? što izvodiš?
-imam izljev bijesa, zato me ostavi na miru jer bolje da se iskaljujem na stolu nego na stvarnim ljudima!!!
-istina. ali smiri se malo... prepao sam se, nisam znao što se događa. što je bilo? zar te ostavila?
-nije!
kratka stanka i ljutnja na nekoliko lica koja nisam mogla vidjeti.
- jel te netko zajebava?
sekunda.
biip. biip. biip. biip. biip. biip. biip. biip. biip. biip.
nestanak signala.
...
pola dvanaest.
Kate Nash- The Nicest Thing
All I know is that you're so nice
You're the nicest thing I've seen
I wish that we could give it a go
See if we could be something
I wish I was your favourite girl
I wish you thought I was the reason you are in the world
I wish my smile was your favourite kind of smile
I wish the way that I dressed was your favourite kind of style
I wish you couldn't figure me out
But you always wanna know what I was about
I wish you'd hold my hand
When I was upset
I wish you'd never forget
The look on my face when we first met
I wish you had a favourite beauty spot
That you loved secretly
'Cause it was on a hidden bit
That nobody else could see
Basically, I wish that you loved me
I wish that you needed me
I wish that you knew when I said two sugars,
Actually I meant three
I wish that without me your heart would break
I wish that without me you'd be spending the rest of your nights awake
I wish that without me you couldn't eat
I wish I was the last thing on your mind before you went to sleep
Look, all I know is that you're the nicest thing I've ever seen
And I wish that we could see if we could be something
Yeah I wish that we could see if we could be something
.....................................................................................................................
krenut ćemo na put.
pobjeći ćemo odavde.
moj optički fotaparat i ja.
upravo sam se sjetila svojih novih prijatelja. no oni neće primjetiti da me nema.
neće primjetiti ni moja obitelj. za njih sam Ana. jedna koja sam bila prije, koja sam dijelom. a ja nikad nisam bila Ana nego Kaićka. ne može im nedostajati ono što nikad nisu upoznali.
napokon je jesen, ja nosim svoje prekrasne Camperice i lelujavo prelazim njima po narančastom, gnjecavom lišću. gledam svoje noge u crnom i veselim se prazno.
veselim se prazno divnom gradu. veselim se prazno dizanju ujutro i pogledu na knjigu.
veselim se prazno. veselim se staklenastim očima.
uzeo je dio, otkinuo ga, i ne kani ga vratiti.
kako uvijek bude isto, još sam uvijek u šoku.
veselim se prazno.
prazno.
prazno.
nisam snažna.
nisam. boli me i raspara me. nije dobar osjećaj, nisam svoja, kao da sam neka tekućina što se prelijeva i razvlači u svojoj nestalnosti i nepostojanosti.
neegzistenciji.
kao da ja ne postoji Ja. kao da nema smisla ostati Ja. kao da uopće ne znam što je Ja. što mi pripada a što je strano. strano tijelo unutar moga, neka čudna tvorevina. Ja je čudna tvorevina. nije sasvim stabilna. da li postoji uopće?
osjećam se kao da si mi uzeo dušu.
opet.
opet su mi uzeli moje Ja.
dosta mi je.
dosta mi je.
oh, kad bih barem bila hrabra. ali, ja se užasavam smrti. bojim se mraka.
da nisam takva kukavica vjerojatno bi mi bilo mnogo lakše. sve okončati. ali ne mogu.
ali želim, po prvi put u životu,jer ja se veselim prazno.
nije dobro veseliti se prazno.
a u isto vrijeme plakati ispunjeno mislima i osjećajima. moje se Ja pretvorilo u suze što izlaze, ostavljaju me ovdje bez izbora.
ja ne smijem cijelo vrijeme plakati, biti sa svojim Ja. moram se veseliti. veseliti se prazno. veseliti se životu. praznom životu jedne prazne osobe.
jer sve što sam ikada osjećala i imala u sebi, svaku vatru koja je, oh, bila je to vatra kakvu se rijetko viđa, izlazi iz mene.
u suzama.
ostavlja me jer ne želi više trpjeti ne dopuštanje svijeta da se rasplamsa, da se utjelovi u djelima.
odlazi umrijeti, jer bira smrt prije nikakvoga, ropskog života.
odustaje.
odustajem.
ostavlja me samu bez nje i ja se u sebi osjećam veliko NIŠTA.
bez svoje Ja.
bez svoje strasti.
bez ljubavi.
bez svrhe.
ostaje osmjeh na licu i Prazno što se vidi iza staklenih očiju.
osmjeh na sve uokolo što ne dira Prazno. jer Prazno je ništa i u njemu ništa ne započinje i sve završava.
ostaci Ja klize kapaju mi po vratu.
"-zašto mi ovo sve govoriš? nema smisla. znaš to. zašto inzistiraš na razgovoru?
i onda izrekoh istinu.
-zovem... samo jer... te želim čuti.
...
fakfakfakfakdumdumdum
fuck, fuck, fuck, fuck.....popraćeni udarcima u nešto što je snažno odjekivalo, no junački se opiralo naletima mržnje.
-prestani!-
vrata se otvaraju, u sobu ulijeće njegov otac s riječima:-što se događa? što izvodiš?
-imam izljev bijesa, zato me ostavi na miru jer bolje da se iskaljujem na stolu nego na stvarnim ljudima!!!
-istina. ali smiri se malo... prepao sam se, nisam znao što se događa. što je bilo? zar te ostavila?
-nije!
- jel te netko zajebava?
sekunda.
biip. biip. biip. biip. biip. biip. biip. biip. biip. biip.
nestanak signala.
da.
ajmo okriviti za sve nedostatak čokolade.
al danas sam za doručak jela nutelu. nakon toga sam ponovo bila glupa. i razvijala svoje čudne veze.
znači, možda ipak nije kriva čokolada. a možda je pre kasno za povratak na normalu, pa čak ni ponovno uzimanje čokolade ne može pomoći...
uglavnomdim
danas sam bila s jednim od svojim "prijatelja". on je dobar. al FKT dobar. pre dobar za mene. toliko dobar da bih, kad bih bila s njime, konstantno imala grižnju savjesti. danas sam mu govorila kako smrdi i kako je pre nizak i vukla sam ga za rukav (ok, to je definitivno na samom VRHU ljestvice stvari koje iritiraju obične dečke), zatim govorila o tim drugim dečkima, a i dalje nisam iz njega uspjela izvuči nikakvu reakciju... kako taj čovjek podnosi sve, ali SVE one stvari koje sam, na teži način, otkrila da dovode moje ostale prijatelje do ruba ludila, razvezla sam se o mojim predimenzioniranim djelovima tijela, mojom žvakaćom koja zagađuje okoliš i pitanje dal su suze u pivu njene ili njegove.
išla sam u turbo limač po legiće. tj, vidjeti ih. s nakanom da ih kupim mnogo i gradim kuće. da sagradim, slikam, pa srušim. to mi se čini jednostavnijim od crtanja. zapravo, ne bih se pri tome toliko forsirala. bilo bi opuštajuće, dala bih oduška svojoj kreativnosti i bilo bi... oh, bilo bi divno.
eto.
to je jedna od mojih, trenutno, najpreciznijih i najviših ambicija.
ne samo da sam je izrekla njemu, nego sam je i napisala na JAVNOM BLOGU.
pitala sam jednog frenda/poznanika (koji ne spada među moje čudne veze, ustvari, neamo baš neku vezu) zašto je tako prokleto nezainteresiran za mene. da, to je zaista jadno, znam, ali nekako mi je ušlo u naviku biti izravna i... pa... jadna.
pitala sam jer taj moj f/p mene prilično interesira. jer, voli moju bivšu najbolju prijateljicu.
koja mi fizički ne sliči, ali imamo zaista dosta zajedničkog. i zamišljajući sve kao nekakvu seriju ili roman, znam točno gdje bih ih, oboje, stavila. ona je osoba u kojoj, ako nešto vidiš, vidjet ćeš i u meni.
bar sam tako prije mislila.
ona, baš kao i ja, ima neobične navike, razmišlja o sličnim stvarima i, kad bismo se svi ravnali po razumu, imale bismo iste stavove.
ali cijelo vrijeme imam dojam da je snažnija.
i jest.
ja sam trampavija i nesigurnija i izgubljenija koliko god se ona predstavljala likom humoristične serije.
i mislila sam, to je to.
njoj sad nisam simpatična. iz istog razloga zašto me prije voljela. zbog svega što jesam. to mi je tako neshvatljivo i najradije bih vrišlala i pričala o tome bez prestanka sve dok se ne prosvjetli i shvati da sam to još uvijek ja. ista ona ja koja joj se sviđala.
iritantna sam.
znam to.
iritantna sam i samoj sebi.
ne podnosim se.
jedini koji vidi nešto u meni je budala, ali doslovno. predobar, preskroman, prejednostavan. žao mi je. i ja nekako uvijek zapnem za ljude koji me ne fermaju.
osobe o kojima želim znati više, njih ne zanimam uopće ( kao taj moj p/f, za kojeg je jedina osoba za koju želi da zna stvari o njemu je ta moja bivša b.f., koja je uvijek draga, ali, što se tiče njega, nema potrebu za dodatnim informacijama ),
a dečko kojeg volim, on tvrdi da voli mene ali me nikad nije pitao za moje mišljenje niti o čemu, nikad me nije pitao o mojem ukusu, o mojim snovima, mojim težnjama, općenito bilo čemu što se zbiva ispod površine. pita me kako je bilo taj dan u školi, jel se situacija sa mojim prijateljicama promjenila i dal imam mengu.
kad sam, nakon prvobitnog šoka, shvatila kakva me komunikacija neizbježno slijedi, smjestih se na tu razinu i tamo ostadoh sve do dan danas.
teško je s njime jer je njemu teško. pati i šuti. voli me kao Kaićku koja voli Daily Fresh i mnogo cmizdri i stalno želi nešto od njega, bilo to da "čuje njegov glas" pa se preko telefona razveže o nekoj stvari koju je napravio pred neznamkolko tjedana ili da je ljubi cijeli dan i noć, da se nikad ne odmori, da zaradi muskulfiber od prstenjačenja i, naravno, zakasni na bus.
kao uvijek.
mrzim osjećaj da mu svijest o nečem dubljem niti ne treba, te da ne laže kada kaže "volim te", ali to je svejedno nešto vrlo daleko od moga poimanja ljubavi.
kako bih zaboravila na to idem do svog, sada, najboljeg prijatelja.
divan, kršan mladić. moja prva ljubav, moj ex friend, ex foe, pa opet frend. toliko zadovoljan sobom da je cijeli svijet ljepši i nije mu teško hodati "sunčanom stranom ulice", čak i kada zagusti. i ne kažem da je to loša stvar. tako zadovoljan on je sretan, slobodan, i neovisan o drugim ljudima.
neovisan utoliko da oni neće ni na koji način utjecati na njegovu sreću. on će uvijek biti dobro- bez vas ili s vama. čak i ako ste mu najbolja prijateljica.
treća osoba do koje ću otići je dečko kojeg sam već spominjala. da, onaj dobrica. moje rame za plakanje, moj "emo" brat, moj ex frend s povlasticama, moj ex pravi dečko, moj frend (s povlasticama?).
samnom će razgovarati i on najvećim besmislicama, a da ne počne zijevati. slušat će me kako govorim da sam debela iznova i iznova, i uvijek neumorno ponavljati kako sam prekrasna, bez gubljenja živaca. svidjet će mu se na meni bilo što, samo zato što sam to ja, Kaićka. voli me ne usprkos mojim manama već zbog njih. ako ga izvrjeđam, pustit će da se odbija od njega ili će mi povjerovati. biti će moja igračka samo kako bi bio MOJE bilo što, umjesto da mi se usprotivi i pokaže da ipak nije samo skroman, nezahtjevan, inferioran- netko bez vlastite volje i strasti.
eto.
znam, neizmjerno sam nezahvalna. znam. VIDIM u napisanome.
ali... jebiga.
to su praznine.
one jesu, po svojoj definiciji, zajebane.
da napokon dovršim.
kad sam tog frenda/poznanika pitala zašto je tako prokleto nezainteresiran za mene, odgovorio je da je to vjerojatno jer igram s otvorenim kartama.
e, TO JE BOLJELO.
i totalno istinito.
postoji li IJEDNA uloga bez mane?
ne, ozbiljno, postoji li kompromis? mogu li biti toliko "široka" djelima kao i mislima, a i dalje ostati tajanstvena?
...
mogu li ostati bar decentna?
prešla sam granicu.
zlo mi je od mene same. postala sam prototip osobe koju sam gledala sa sjajem u očima, i , kako to i obično bude, saznala da BITI ta osoba nije tako blistavo. bilo bi lakše kad bih imala nešto za što mogu reći: "e, da, takva sam ja."
ali znam da nisam.
znam da mogu birati i da se mogu mijenjati do neprepoznatljivosti.
mrzim što je sve u mojoj glavi.
želim nekoga ili nešto da me odvede, da me spasi od mojih misli i stvari koje sam napravila. da me dovede u vječnu ekstazu.
heh.
zvučim kao ovisnica.
jer ja to jesam.
u duši.
a sad kad nema čokolade....
sad treba naći nešto drugo o čemu bih bila ovisna.
"sve krasote svijeta, sve ljepote noći, odnio mi vjetar- s njim mi valja poći!"
She looked up and what she realized wasn't very nice,
hearing her last heartbeats
before turning to ice.
And those were the strongest,
and they were too much,
representing the conclusion
of love, joy and such.
u bolovanju sam.
pokušavajući smisliti način da nešto kažem a da ne ispadne potpuno krivo, pišem, ali ostajem na kratkoj, jezgrovitoj poeziji, obeshrabrena silinom koju valja opisati. pisala sam o onome što se događa sa mnom, nakon što sam oboljela od ljubavi. ovo je pokušaj samoopravdavanja pred svima koji su me vidjeli kao luđakinju, iako sam svjesna da neću time ništa postići.
opis razvoja bolesti, zapis iz ožujka:
Ovo pišem u strahu,
da već sutra nać ću se u mraku.
Možda je baš ovo
moje zadnje pismo
i da ti to u lice kažem
sada plakali bismo...
ali ne, ne želim suze,
ne želim potratiti ovako divnu noć,
jer već i prije nego se snađemo
to fatalno sutra će doć'.
Želim još samo jedan od onih trenutaka,
kad drhtim,
a gorim iznutra.
I ne patim za odjećom
jer nikada se nisam osjećala ovako prekrasnom.
Kao kada oko mene plešu jezičci plamena,
kao sada kad sam se opekla.
Ne bojim se dok me gledaju prijeteći,
upozoravajući da će me progutati.
Jer ja,
zurim ju plamen- ono svjetlo,
tu ljepotu u iskrama.
Divim se načinu na koji me grije,
uz njega je samoća nestala.
Zato slijepa trčim prema njemu,
kao što leptiri lete oko svjetiljaka,
ni ne sluteći da za pun život
nedostaje još sastojaka:
kao prvi, tu je razum
što zajedno s hladnoćom odlazi.
I sve ostalo, ali ne i nebitno,
čemu ne dopuštam da mi prilazi.
Jer ja imam cilj,
imam žar što u srce ulazi
i ne smeta me što ću u njemu izgorjeti,
jer od pepela jesam i pepeo ću postati.
lyrics:
Raise your glass
We have incorporated
Place your bets
We're all so sick of waiting
Queen takes jack
You got me this time but i'll get you back
So pick a number
To all the ones who tried the most was i supposed to cheer your efforts
Sorry that i chose so poorly
Golly gee am i the poster girl
She's the kind of girl who looks for love in all the lonely places
The kind who comes to poker pockets stuffed with kings and aces
She's the kind of girl who only asks you over when its raining
Just to make you lie there catching water dripping from the ceiling
Lift your hats
Off to the checkout girls with tattooed backs
They'd make an angels skin crawl
If you ask them for assistance
There's an even chance
You'll get a number
To all the girls at pearl the surly boys who get to masticate them
I've a prize for each and every one of you so just be patient
To all the ones that hated me the most a toast
You really had me
Going for a second i was nervous
Boy am i the poster girl
She's the kind of girl who gets her slings and arrows from the dumpster
The kind who tell you she's bipolar just to make you trust her
She's the kind of girl who leaves out condoms on the bedroom dresser
Just to make you jealous of the men she fucked before you met her
To all the ones who thought they knew me best a test to prove your prowess
Who was mine in '99 i want last names and current status
To all the ones who hated me the most a toast you really had me going for second
I was nervous boy am i the poster girl
For some suburban sickness
Better keep a healthy distance
Now its up to you know what to do
It's pretty dirty business
.............................................................................................
odjednom me spopao grozan i opravdan strah da u gimnaziji neću steči nešto više od površnih poznanstava, a nešto više od toga mi sad toliko treba, o da. ja ne znam u čemu je stvar, zašto se dogodilo sve što se dogodilo, zašto sam morala otkriti da sam još uvijek Debela.
znate, to je ona cura od koje svi bježe i viču: pazi da ne sjedne na tebe, zdrobit će te! i smiju se. nekako nezgrapno, nespretno stvorenje koje kao da nije za ono za što su druge djevojčice.
ponekad se ljutim na sebe što se nikad ne ljutim na druge. što gorim iznutra i zašutim ukopana dok se ona izderava na mene vičući kako sam uništila njenu igračku, jer ja sam prevelika, a igračka je mala i lomljiva, pa plačem u wc-u, ja sam tako šeprtljava jer je ta stvar među mojim debelim prstima jednostavno pukla, ja ne bih trebala imati pravo družiti se sa njima, mogu nekoga ozlijediti, onakva, za glavu viša i upola teža, zašto se ne družim sa ljudima poput sebe?
ja sumljam da bih se i voljela družiti sa nekim poput sebe, bili bi mi najvjerojatnije dosadni, kad bih ih upoznala.
jer gotovo sve su djevojke princeze i svaka je "savršena takva kakva jest", i kad sam i upoznala djevojke čudovišta, one su bile grozne, ali na različit način od ovih prvih.
niti njemu nisam uspjela biti princeza.
bila sam si umislila da jesam i zato me to najviše boli. prije nego sam ga zavoljela smatrala sam kako princeze nemaju funkciju i kako ničemu ne služe.
no moja je mašta proradila i dovela me do zaključka kako princeza može nekog spasiti čekajući spas. mislila sam da ona može u njemu probuditi ratnika kad već ona to nije.
ako je ona njegova princeza do koje bi kročio kroz trnje, pretpostavila sam da je ona motivacija za bolje stvari.
jer glupa princeza ne zna ništa osim ljubiti ga, pa ako je ona lijepa kao što on kaže (što je njena druga nevjerojatna sposobnost), pomislih da bi njeni poljupci zaliječili njegove rane.
da bi ga mogla spasiti radeći jedino što zna... voljeti ga bezuvjetno.
ali ja nikad nisam bila njegova princeza. nikad nisam bila njegov cilj. sjećanje na mene nikad nije bilo ono što će ga grijati u hladnim noćima.
zaista sam dugo lagala sama sebi. tako sam si dugo lagala da sam na tren zaista pomislila da sam princeza.
zaboravila sam na debelu djevojčicu i na to kako ne voli druge djevojčice. sad sam se družila sam se sa drugim prekrasnim kraljevnama i bila jedna od njih.
no došlo je vrijeme koje me vratilo u sivu stvarnost. prestale su me gledati kao jednu od svojih i u meni su se probudili stari osjećaji o kojima nikad nisam čula da netko drugi govori.
a moj dragi...
on nije kriv što ja nisam ničija princeza.
u nedostatku zdravog razuma, slijepo slijedeći srce, pokušavala sam ga UVJERITI da sam ja ono što on želi, ono što njemu treba i ono što će nadomjestiti nenadomjestivo.
i nisam se ni stigla snaći i opet sam bila ista poznata nezgrapna cmizdravica koja ništa ne može učiniti kako se spada, koja plače jer ne može naći riječi kojima bi ga uvjerila da je ona još uvijek njegova princeza, ne želeći priznati samoj sebi da ona to nikada nije ni bila.
drugi dan od 4 dana praznika.
roditelji na putu.
vremena na bacanje. proklinjem sve što se dogodilo u posljednjih mjesec dana.
nisam pisala znajući da ću napisati u isto vrijeme previše i premalo.
sanjam proročke snove i prosljeđujem lance sreće. radim što mi se sprdne i pjevam u crkvi. govorim sporo i razvlačim riječi, pa je ljudima čudno vidjeti me na trampolinu. samo mi se jeda stvar tada vrtila po glavi: tako je sniman spot za "nije sve tako sivo".
skakala sam, skakala, skakala. žderala. odjebala ovog i onog.
tu i tamo pokušam živjeti svoj savršen život do maksimuma. ponekad ga mrzim.
i mislim da u svijetu nema pravde. neka se svali na mene, a ne na one koji se zaista moraju truditi.
rođena pod sretnom zvjezdom.
nakon ovoga sa mojim dragim prijateljima, na meni je da zamislim nove. za par dana će mi priči, isti ti zamišljeni prijatelji, uhvatiti me za ruke i odvesti na neko drugo mjesto. i ti moji novi prijatelji će biti drukčiji, odvesti će me u alternativu, zaboravit ću na sve sive ljude. zaboravit ću na najšarenije ljude u sivim svjetovima. tamo će blještavi ljudi živjeti pod svjetlom, kako zaslužuju. a ako netko bude lijen radit će kao rob dok ne postane skroman. ako bude umišljen srezat će njegovu taštinu u korjenu. na onoga tko želi bol drugima past će kiša čija će svaka kapljica boljeti kao igla.
nevini neće biti kažnjavani za zlodjela onih koji u svoju korist štete drugima.
dobri ljudi, čista srca.
kad bi za promjenu nešto bilo fer.
a ovdje gdje sam sad ništa nije fer.
samo želim zaboraviti da ih boli.
koliko se god trudila, boli li mene išta?
dali da dopustim da me boli?
kako da se postavim?
sve upućuje na to kako sam razmažena, kako je sve ovo velika nepravda, kako su stvari pod istim svjetlom poput mojeg rijetkost, kako ljudi koje sam toliko pokušavala učiniti dijelom sebe na nekom sasvim drugom mjestu, mjestu koje ne mogu pojmiti. ljudi kojima moj svijet nasmiješenih lica nije svakodnevica na koju su priviknuti, kao ja.
što da radim?
najšareniji ljudi na najtmurnijim mjestima....
divni ljudi...
posebni...
najbolje što poznajem.
savršen u tome što jest.
nitko mu nije ni do koljena.
moja sreća...
što bih samo dala da ja mogu biti njegova sreća, da ja njega usrećim, da ugasim njegovu patnju, da imam tu sposobnost.
moj anđeo nikad nebi priznao da je anđeo. ali on je ujedno najsjajniji anđeo kojeg sam ikad vidjela.
na koga da se ljutim?
koga da optužujem za sve?
ono što ga prisiljava da prolazi kroz sve ovo nije ništa veličanstveno, nešto što valja ljubiti.
nisam ti ni stigla reći prije svega ovoga:
kao što kaže jedna pjesma, ne vidim što drugi vide u bilo kome osim tebe.
jesam li ti rekla da si veća fora od svih koje znam? čak i od ljudi u koje sam se ugladala i od onih kojima sam bila zavidna.
YOU MAKE MY DAY.
uvijek.
i nikad nije dovoljno da ti kažem: volim te.
ne daj se.
tu sam, samo čekam tvoj poziv.
vjerojatno ovo nećeš ni pročitati, no ti sve to već znaš.
ne želim svoj život bez tebe.
